Mi kršćani (uključujem tu i sebe, da ne bi tko pomisilio da sam ja isključen) smo najgori licemjeri ovoga svijeta. E sad će se netko zapitati otkud ja to smijem tvrditi, pogotovo na stranicama kršćanske župe. E pa lijepo! Neki dan sretnem svog dobrog prijatelja, pričamo mi nešto kad ono nasta mala prepirka. Moj prijatelj se već osam godina bavi određenim tehnikama za unaprjeđenje prostora, ali da ne duljim kaže on meni: „Sa svima mogu lijepo razgovarati, s budistima, hinduistima, nevjernicima, svima osim sa svojim kršćanima. Odmah napadaju, imaju probleme sami sa sobom, ne žive ono što govore, osuđuju. Nigdje nisam vidio toliko osude nego po crkvenim zborovima i u crkvi.

I mislim se što mu odgovoriti. Vjerujte mi nisam imao niti znao što bih mu rekao. Kad sam malo razmislio, ima on i pravo, a evo i zašto. Zato jer smo ja i ti spremni voditi svoje dijete na svakojake aktivnosti, ali kad treba otići u crkvu, tada nam se baš ne da. Možda smo i spremni biti nedjeljom u crkvi, ali ako treba pomoći nekome tko je klošar, pijanac, propalica, sačuvaj me, Bože, takva čovjeka! Odmah prijeđem na drugu stranu ulice da ga ne sretnem, jer kako ću se ja s njim petljati. On je ništa, a ja sam netko. Dalje, eto dođe čovjek u crkvu, a ja se odmah pitam tko je taj šta je došao, zašto, zbog čega, umjesto da mu priđem i kažem: „Dobro došao na gozbu, sjedi i osjećaj se ugodno!“

Ne daj, Bože, da netko sjedne na moje mjesto u crkvi, e to je odmah lom. Čim sam izišao iz crkve, odmah 100 metara niže, opsovao sam Isusa, Mariju i sve svece jer sam udario u kamen koji nitko, pa ni ja, nije htio skloniti za opće dobro.

A kad je riječ o općem dobru npr. mještana „našeg malog mista“ pitam se jesmo li svi mi pomalo ludi?! Bivša, sadašnja i buduća uprava grada nas truje dovoženjem smeća, a mi se podijelili oko toga tko je lijevo, tko desno, a tko centar. Dolazimo do zaključka da ako smo u različitim taborima onda nećemo ništa raditi jer je to onaj drugi predložio. I dok vlada takva klima u selu najbolje da svi polako pobolijevamo svađajući se tko je, kad, šta i kako napravio. Truju nas ljudi, truju nas.

Dalje ću nastaviti s licemjerstvom. I ponovno kažem da sam licemjeran. Kažem svojoj djeci, npr. da ne valja pušiti, ali ja eto pušim 2 kutije dnevno; poslat ću djecu u crkvu, ali ja neću ići itd. Ako moj susjed ima nešto što nemam, odmah idem u trgovinu to kupiti. Ako pak ne mogu, lijepo ću ga pozdravljati, a u dubini duše željeti mu zlo i kleti se kako mu želim dobro.

Po čemu danas možemo prepoznati krćanina na poslu, na ulici, u trgovini? Ni po čemu. Niti je današnji krćanin radostan, niti veseo. I još ću ustvrditi niti vjeruje u Boga i Božju providnost, niti se mijenja, niti se da mijenjati. Kršćanin je biće najmanje podložno promjenama. Da ne govorimo o zamjerkama koje imamo prema drugim ljudima. Spreman sam osuditi drugoga samo zato što je drugačiji od mene. Da se, ne daj Bože, pojavi crnac u Planom čini mi se da bi se to odmah znalo, nitko ga ne bi volio vidjeti u svojoj kući.

Da ne govorim o tome da su nekršćani ili oni koji ne idu u crkvu bolji sto puta u pogledu obitelji, razmišljanja, jer nama se, eto, dogodi ulet k drugim ženama/muževima, a njima se to ne događa. I eto jesmo li licjemeri ili ne prosudite sami.

Što se mene tiče mislim da s kršćanima nešto nadugo i naširoko ne štima. Kome sam ja primjer, tko se obratio zbog mog načina života, tko je zbog mene povjerovao u božju riječ ili krenuo u crkvu? Nitko! Čini mi se baš nitko! Kad bolje razmislim izgleda ne da se nije nitko obratio nego su još i otpali od crkve i nedjeljne mise, jer šta će on/ona ići tamo kad sam ja, licemjer, tu.

Eto dragi moji na razmišljanje svakome. Sad možeš reći: „Lako je njemu pisati!“ Cijeli ovaj tekst možeš prišiti meni, ali razmisli o njemu kao da si ga baš ti pisao pa se zamisli nad samim sobom. Ja već jesam i dođe mi katkad da povratim od toga koliko sam loš kršćanin.

Tomislav Perić