Na sjevernim obroncima naše najveće planine, u Parku prirode „Velebit“, na 800 metara nadmorske visine nalazi se planinsko naselje Krasno.

Krasno je najpoznatije po marijanskom svetištu Majke Božje. Crkva Majke Božje ima prekrasan oltar s Marijinim kipom za koji nitko sa sigurnošću ne zna odakle je, koliko je star ni tko ga je donio u crkvu, a drveni svod krova crkve ukrašen je slikama iz života Marije i Isusa.  Počeci  hodočašćenja Gospi od Krasna opisani su u legendama i pričanjima, baš kako to voli naš narod: „Pastiri su jednoč na mjestu današnje crkve našli Gospin lik i odnijeli ga u Polje, gdje je bila jedna kapelica, ali se u više navrata taj lik vraćao na prijašnje mjesto. To je ponukalo vjerni narod da na tom mjestu sagradi crkvu.“

Po zagovoru Majke Božje u Krasnom su se od davnina događala čudesna ozdravljenja, spomenimo primjer župnika Ambroza Kriškovića koji je u djetinjstvu čudesno ozdravio na njezin zagovor te je zbog toga želio postati (1839.) krasnarski župnik. Krasnarsko svetište ušlo je i u našu književnost. Spominjali su ga, među ostalima, Vjenceslav Novak i Silvije Strahimir Kranjčević.

I mi župljani Planoga, zajedno s dječjim i velikim zborom crkve svete Marte te ministrantima i župnikom don Stipanom Bodrožićem, pođosmo pohoditi marijansko svetište. Pogleda uprta u tmurno nebo puno kišnih oblaka, nadali smo se da će nas mimoići tijekom puta da ne pokisnemo. Kiša je povremeno padala. Baš kako to u životu i biva, svatko svoje molitve ima, a Gospi se molimo da nam molitve usliši… S molitvom smo putovalje započeli i završili. S dječjim smo smijehom i pjesmom krenuli i vratili se. Pisali smo molitve Gospi da nam ih usliša, bilo ih je najviše za zdravlje djece, pokoja za dobru ocjenu iz matematike… Puno molitava, želja i zahvala. Odslušali smo misu i poklonili se.

Sretni i zadovoljni, svatko u svojim mislima, uputili smo se kući. Na povratku smo posjetili utočište malih medvjeda o kojima se brinu volonteri i zaposlenici nacionalnog parka (cijelo područje Krasnoga pripada Nacionalnom parku „Sjeverni Velebit“). Djecu su posebno dirnuli medvjedi u utočištu.

Zahvaljujem Majci Božjoj jer sam u ovom stresnom i užurbanom životu našla vremena za odlazak u Krasno, što sam misli i srce ispunila njezinim blagoslovom, jer dok trčimo, posrćemo za poslom, školovanjem, u želji da ugodimo prijateljima, roditeljima, djeci, sebi… a zaboravljamo na onu pravu iskrenu molitvu, zaboravljamo na Božji blagoslov jer jedino s njim možemo osjetiti istinsko zadovoljstvo obavljenim poslom i svakodnevnim obvezama.

Zahvaljujem i don Stipanu što nas je počastio ovim putovanjem te voditelju zbora Tomislavu koji je putovanje, zajedno s ostalim članovima zbora, začinio pjesmom, s kojom je sve puno lakše i ugodnije.