Konačno! Došao je i taj dan koji smo tako dugo iščekivali – hodočašće u Poljsku. Na put smo krenuli u subotu, 9. listopada, u pet sati ujutro. Premda je bilo rano, u autobusu je vladala radost, zadovoljstvo i uzbuđenje zbog odlaska Crnoj Gospi u Czestochowu. Na samom početku molimo za sretan put, za vozače Branka i Željka, obitelji koje ostavljamo na tjedan dana te se lagano udaljujemo.

Naš put išao je preko Zagreba do Varaždina, ali u Sesvetama nam je don Stipe priredio iznenađenje: autobus je stao i odjednom ulazi naš vodič Slave, nama jako drag još iz Lourdesa. „Pao“ je velik pljesak pa smo krenuli dalje te ponovno stali u Varaždinu  gdje nam se pridružio još jedan vodič, Renato, koji će nam biti glavni izvor informacija tijekom našega hodočašća. Iz Varaždina smo krenuli za Ludbreg, euharistijsko svetište Predragocjene Krvi Kristove, gdje smo imali i prvu svetu misu zajedno s hodočasnicima iz Zadra u ludbreškoj župnoj crkvi Presvetog Trojstva. Riječi  dobrodošlice uputio je ludbreški župnik don Josip Đurkan. Tu sam prvi put primila hostiju umočenu u vino u znak Tijela i Krvi Kristove, što me se vrlo dojmilo. Okrijepljeni sv. pričesti i blagoslovom, krenuli smo dalje za Budimpeštu. U  Budimpeštu smo došli u večernjim satima, tako da smo samo panoramski vidjeli mnoge znamenitosti toga grada kao što su: budimski dvorac, Andraševa  avenija, Trg heroja… Pošto smo bili „kratki“ s vremenom, morali smo poći prema hotelu, gdje nas je čekala večera. Nikakav umor nismo osjećali, samo uzbuđenje i radost. Ujutro nakon doručka krenuli smo preko Slovačke do Poljske, s prvom postajom – Wadovice. Tijekom puta molila se krunica, pjevale su se pjesme, pao je tu i poneki vic; uglavnom, atmosfera u autobusu bila je vesela. Naravno, naši bi nas vodiči unaprijed potanko uveli u povijest grada ili mjesta koji bismo trebali obići.

Da se ja vratim malo na Wadovice – to je kraj zvan još i Bijela Hrvatska, gdje je 18. svibnja 1920. god. rođen Karol Wojtyla, izabran za papu 16. listopada 1978. god. pod imenon papa Ivan Pavao II., a preminuo 2. travnja 2005. godine. Nadomak rodnoj kući Ivana Pavla II. nalazi se bazilika u kojoj je kršten Papa i u kojoj smo bili na sv. misi koju je predvodio naš župnik don Stipan. Na svakom pokrajnjem oltaru bazilike sve podsjeća na Papu, njegove slike, kipovi, ali i sam je njegov duh nazočan svugdje. Papina se kuća renovirala pa je nismo mogli vidjeti iznutra, nego samo izvana. Nakon razgledavanja napravili smo zajedničku fotografiju pokraj spomenika Ivanu Pavlu II.

Tiho smo se pomolili za poginule poljske dužnosnike u nedavnoj zrakoplovnoj nesreći te nastavili put prema Auschwitzu Birkenauu – nekadašnjem najvećem nacističkom logoru. Što smo mu bili bliže, to sam se čudnije osjećala, najradije bih taj dio bila zaobišla. Premda smo zakasnili za ulaz u muzej, otišli smo razgledati sam logor, zvan Auschwitz II – kamp za istrebljivanje. Makar je logor dosta uništen, sam pogled na nj zastrašuje, još uvijek se „osjeća“ neugodan miris leševa, tuge, boli. Logor je bio ograđen dvostrukom bodljikavom žicom, koja je dijelom  bila elektrificirana. Razgledali smo barake u kojima su logoraši bili smješteni. Strašno, kreveti su bili na katove, a u svakom krevetu spavalo bi do 6 ljudi; WC se nalazio također u drvenim barakama, a to i ne možemo nazvati WC-om – to su betonirane rupe, jedna do druge. Grijanja nije bilo… i još mnogo toga što se riječima ne da opisati. Potresenost viđenim završila je šutnjom i molitvom za žrtve, u sjećanje na sv. Maksimilijana Kolbea, svećenika koji je dobrovoljno ušao u logor umjesto jednog Poljaka i njegove obitelji te ondje umro. Svi vidno pogođeni onim što smo vidjeli,  u tišini smo ušli u autobus  i uputili se prema Krakowu. U autobusu smo malo pričali o strahotama logora, nekima je bilo žao što smo zakasnili vidjeti muzej,  ali osobno smatram da je i ovo bilo prestrašno, a kamoli još u muzeju vidjeti na tisuće dječjih papučica, ljudsku kosu, plinske komore i tko zna kakve ostale grozote koje normalnom čovjeku ne mogu uopće ni pasti na pamet. U večernjim satima došli smo u Krakow u hotel „Galicija“, smjestili se u sobe, večerali i otišli na spavanje. U jutarnjim satima posjetili smo rudnik soli Wieliezczki – sada baštinu zaštićenu  UNESCO-m. Ispred  rudnika drvenim smo se stubama (točno 380 stuba!) spustili na dubinu od 90 m. Tu se može svašta lijepoga vidjeti. Rudari su u tamnu sol uklesali kapelice s oltarima. Prva kapelica jest kapelica sv. Ursule. Vidjeli smo slano jezero, restoran slane skulpture, a među skulpturama omiljeni „dobri Papa“, Goethe, poljski kraljevi… Najveličanstveniji pogled, koji jednostavno ostavlja bez daha, pruža se na kapelicu  sv. Kinge s brojnim umjetničkim  djelima isklesanima u kamenoj soli.

Tu su kipovi sv. Barbare,  bista Ivana Pavla II., prikaz Posljednje večere, rođenja Isusova… Kapela ima izvrsnu akustiku pa se često iznajmljuje za različite koncerte, vjenčanja, a i redovito se održavaju sv. mise. Nalazi se na dubini od 130 m, a duga je čak 54 m. Ovo uistinu treba vidjeti. Naravno, u velikoj dvorani napravljena je i  zajednička slika. Kada smo se trebali vratiti na površinu, zamislite, lift nas je doslovno katapultirao za manje od minute. Nakon rudnika zaputili smo se u posjet svetištu Milosrdnog  Isusa – gdje je živjela i umrla sv. Faustina Kavalska. Neobična bazilika Božanskog Milosrđa  podsjeća na velik brod na koji se ukrcava mnoštvo hodočasnika.

Glavni oltar  jest slika Milosrdnog Isusa – objavljena cijelom svijetu po sv. Faustini. Ispod slike, u sredini oltara, nalazi se svetohranište u obliku zemaljske kugle. Simbolične zrake iz srca Isusova sa slike šire se na cijelu zemaljsku kuglu. Desno od glavnog oltara nalazi se kapelica Milosrdnog Isusa gdje je naš župnik don Stjepan održao sv. misu. Okrijepljeni i puni blagoslova, pošli smo ozarena lica prema kapeli u samostan časnih sestara, gdje se nalazi i grob sv. Faustine te njezine moći uza sliku Milosrdnog Isusa. Međutim nismo imali sreće, kapela je bila zatvorena pa nismo mogli ući, ali smo u knjizi što stoji kraj ulaza u kapelu  upisali svoje nakane, moleći zagovor sv. Faustine za sve nas. Poslijepodne smo išli u razgledanje Krakowa. Otišli smo na glavni trg, a onda malo slobodna vremena…Neki su ga iskoristili za opuštenu šetnju krakowskim ulicama, neki za kupovinu, a neki su bezbrižno u hladu jeli sladoled ili ispijali kavu.

Utorak 12. listopada četvrti je dan našeg bogatog programa. Posjet svetištu Majke Božje u Czestochowi. To svetište nazivaju i srcem Poljske i ono okuplja svakog dana na tisuće i tisuće hodočasnika iz Poljske i iz cijeloga svijeta. Neki članovi naše grupe imali su veliku milost slaviti sv. misu u prostoru pred čudotvornom slikom Jasnogorske Gospe u 18 sati. Predavši Majci Božjoj sve svoje nakane, molitve i zahvale, osjećali smo njezin zagrljaj i tako obnovljeni u duhu olakšali smo si umor kojim smo već bili prilično opterećeni. Nakon okrepe u duhu otišli smo na večeru, a u 21 h prisustovali smo i Apelu koji se svaki dan moli pred slikom Majke Božje, a koji predstavlja zagovor i posvetu poljskog naroda Majci Božjoj. Uz prekrasne pjesme i molitve zatvara se slika. Divno je gledati toliku odanost i pobožnost Poljaka. Mogli bismo se ugledati na njih u masovnosti pohađanja mise. Očarala me vjera i toliko mladih bračnih parova koji s bebama dolaze u 21 h na zatvaranje čudotvorne Gospine slike i ujutro u 6 h na otvaranje, klečeći, moleći, pa se pitam gdje smo mi kao kršćanska nacija. U 6 h ujutro drugog dana (srijeda) bili smo nazočni na otvaranju slike Majke Božje.To je neopisiv osjećaj, uz glazbu s prizvukom nečeg nadnaravnog – kao da silazi s neba. Iskreno, protrnula sam, neopisiv je to trenutak, koji tjera suze na oči, od kojega od uzbuđenja i oduševljenja gotovo prestaneš disati. Nakon mise mnogi su pisali svoje nakane na  papiriće i ubacili ih u veliku kutiju na ulazu u crkvu. Put smo nastavili prema Pragu. Već vidno umoran, župnik je u autobusu stavio film „Mojsije“. Netko je gledao film, netko spavao, a netko sređivao dojmove. Mislim da smo već sada dobili mnogo od ovoga hodočašća, da smo sada puno hrabriji, smireniji i ponizniji nego što smo bili prije no što smo krenuli iz Trogira. Stigli smo u Prag.

Naši vodiči Slave i Robert proveli su nas do Starogradskog trga i tu smo imali sat vremena za kupovinu. Naravno, svi smo pohitali u trgovinu po darove za svoje najdraže koje smo ostavili kod kuće. Za svakog po neki suvenir i vrijeme je  prošlo. Sastali smo se na istom mjestu s kojega smo se razišli  i krenuli prema pivnici „Flek“ u kojoj je osnovan HNK „Hajduk“. U pivnici smo se počastili tradicionalnim češkim crnim pivom. Nedugo zatim, umorni od puta, razgledavanja i kupnje, stigli smo u hotel na večeru i počinak. Sljedećega dana nakon doručka uputili smo se u razgledavanje Praga. U gradu nas je dočekala gospođa vodič, koja nas je provela važnijim znamenitostima Praga. Kako je bilo poprilično hladno, ubrzali smo razgledanje. Vidjeli smo Starogradski trg, Vjenceslavov trg, katedralu sv. Vida, Karlov most preko Vltave, Astronomski sat, crkvu Gospe od Pobjede gdje se nalazi čudotvorni kip Malog Isusa.

Svi smo kupili kipiće Malog Isusa i slike na kojima se nalazi molitva i krunica Malog Isusa. Pozdravili smo se s gospođom te promrzli ukrcali u autobus i uputili se prema Beču. Po dolasku u Beč panoramska vožnja Ringom i razgledanje povijesne jezgre Beča: Trg Marije Terezije, parlament, gradsko kazalište, Karlova crkva i trg, palača Belvedere, katedrala sv. Stjepana, dvorac Schönbrunn. Zatim smo napustili i Beč. U  autobusu se izmolila krunica za zahvalu za ovo divno putovanje, a nakon toga svi su se umirili i počeli spavati. Vrijeme je nekako brzo prolazilo, vjerojatno zato što se vraćamo kući. U Varaždinu smo se, uz mali poklon za njih, oprostili od vodiča, koji su tijekom cijeloga hodočašća bili uz nas i svoje veliko znanje pokušali prenijeti nama. U Trogir smo došli u ranim jutarnjim satima. Na parkiralištu su nas dočekali naši najmiliji.

Na ovom smo hodočašću hodali nekoliko dana za Isusom i njegovom majkom. Nadam se da će svatko od nas iskoristiti te milosne trenutke kad smo bili blizu Isusova srca i obećati mu: „Dajem ti Isuse sebe! Ja sam taj kamen od koga ćeš isklesati svoj lik, ja sam tvoje svjetlo!“