Subota. Da, upravo «ona» blažena subota koja dolazi sedam dana iza one subote prije, ukratko najdraži dan jednog školarca. Naravno, zašto bi ta “blažena” subota bila moj dan za odmor, kad se može ići na nekakav seminar za animatore u župnoj zajednici. Divota! Nemam pojma što je “animator”. Brzo povezujem: “anima” bi trebala biti duša po jednom od onih starih jezika (koji su i Bogu mrski), a ono “tor” mjesto za čuvanje ovaca i ostalih domaćih životinja. To je sasvim prikladno tumačenje. Zar ne? Naime, mi smo Božje ovce koje Bog drži na okupu, u stadu, da bi sve funkcioniralo. Svako stado ima “tor”, a ljudski “tor” sazdan je od duša koje slave ime Božje.

Sva sreća da sam shvatio kako pričam gluposti, ali ljudi, bilo je 7 sati ujutro! Došao sam k sebi i krenuo legendarnom 37-micom u Split. Znao sam jedino da moram biti u sjemeništu oko 9.00 sati. Ugodno sam se iznenadio kad nas je sve don Mladen Parlov razveselio konstatacijom da ćemo imati “samo” pet sati svake subote. Bio sam naprosto “oduševljen”! Jedina pomisao koja mi se motala glavom bila je ubojstvo moga najdražeg dušobrižnika.

Što je, tu je. Nabacio sam svoj neodoljivi smiješak i krenuo s energičnim upoznavanjem mlađih polaznika (osobito onih suprotnog spola). Nije do mene. Dušobrižnik je lijepo rekao upoznaj se i zbliži. Ono drugo je zvučalo vrlo primamljivo, naravno, u granicama normale. Seminar je trajao od 09. ožujka 2002. pa sve do 30. studenog 2002. Ja sam, kao i većina moje generacije, došao negdje u travnju, točnije 06. travnja. Tada se dogodio preokret…

Predavanja su bila ponekad zanimljiva, a češće ubitačno dosadna. Don Mladen se trudio da se osjećamo kao kod kuće, ali mu baš i nije išlo. Ekipa s galerije konstantno je pričala tako da je rad u zadnjim redovima bio nemoguć. Ipak me nešto, iskrenije netko, zadržao u pozadini. U procesu upoznavanja upoznao sam jednu djevojku koja je bila drukčija od ostatka ove propale generacije. Nekako mi više nije bilo teško dizati se subotom i slušati predavanja od kojih mi se većinom spavalo. Neka tumačenja nisu mi imala smisla.

Moja vjera u Boga, Kristovo učenje i religija nije nikad, barem po meni, bila upitna. Neke je stvari teško promijeniti među ljudima, ako se i Crkva sama ne promijeni. Animirati je jedno, ali kršćanstvu ne treba animacije nego reanimacija. Izgubili smo se u dokazivanju svoje vjere, a bit njezina učenja stavili postrance. Kristu nije bilo bitno koliko puta idemo u crkvu. Bila mu je bitna ljubav koju možemo i trebamo pružiti drugima.

Sve mi je postalo jasno. Seminar mi nije bio važan. Postao sam ono što sam htio – svjestan svoje vjere. “Ona” je mislila isto. Zafrkancija i pričice prerasle su u nešto čega tada nisam bio svjestan. Kad smo se baš dobro upoznali, uslijedila je ljetna stanka od 11. svibnja do 26. listopada 2002. Htio sam ostati u kontaktu, jer znala je slušati. Upravo je to bilo nešto drukčije. Razmislite, koliko ste puta nekoga salušali? To je vrlina.

U ljetnoj stanci sam je pozvao na piće i drugi dio seminara “ona” je dočekala kao moja djevojka. Dušobrižnika sam obavijestio o tome, a on je odmah počeo s onim da me nije zato poslao na seminar itd. Pa s?m je rekao da se zbližim. Krist je položio temelj svoga proročanstva u dvije zapovijedi ljubavi. Ja sam malo intenzivnije poradio na onoj drugoj. Ne mora se biti svećenik da vjera ima smisla, niti se moraju zato “lizati oltari”. Svaki čovjek je dio velike obitelji – Crkve. Svećenici i crkveni velikodostojnici su ljudi poput nas. I oni mogu griješiti i biti svakakvi. Živite svoju vjeru i budite vječni animator. Plaća će stići s vremenom.

A što se tiče moje seminarske ljubavi, zasad je na onome: “Bog spojio”, pa će na tome valjda i ostati. Ljubav je san što su ga odsanjali vjekovi. Budite spremni pokloniti ljubav i pažnju uvijek, vratit će vam se u najboljem obliku. Ja sam osvojio džek-pot. Vidite da i Crkva spaja isto kao i disko. Mislim da nikome neće škoditi ako s vremena na vrijeme (svake nedjelje) svrati u crkvu. Možda naletite na stvorenje koje Vam je Onaj odozgo poslao. Probajte, meni je upalilo. Je l’ sad vidite da ima i gorih stvari od onoga biti animator! O tome Vam ja pričam.

Marija Lončar & Frano Ridjan