Nekada davno ljudi su išli na hodočašća kako bi izvršili pokoru za svoje ispovjeđene grijehe. Danas hodočašće više nije čin pokornika nego čin onoga koji se moli Bogu za uslišenje neke želje koja je tim veća što je hodočašće duže i teže.

Na početku minule godine i meni je bilo poći nekud na hodočašće, a sam nisam mogao birati. Ljudi koji su zaduženi misliti odrediše: “Ivane, ti ćeš hodočastiti u župu Gospe od anđela u Trogir!”. Ja ih poslušah, dođoh k vama, a vi me primiste kao što bi primili Gospodina. Budući da će ovaj izvještaj o životu Kristove zajednice u Trogiru čitati mnogi s kojima se nisam redovito susretao u svom radu na vašoj župi dužnost mi je na početku prepisati formalnosti iz svog dossiera koji stoji u Božjoj ladici. Zovem se Ivan Lovrić. Prije par dana završio sam petu godinu teološkog studija i petu godinu boravka u odgojnom zavodu za bližu formaciju svećeničkih kandidata u Splitu. Dok ovo pišem imam dan manje od 24 godine. Ako Bog i moja volja htjednu, u studenom bih trebao primiti prvi stupanj svetog reda, tj. đakonat.

Kroz proteklu godinu bio sam poslan od svojih poglavara da vikendom boravim na vašoj župi u službi pastoralnog suradnika vašeg župnika don Stipe. To sam i radio u načinu i formi koje smo don Stipe i ja dogovorno odredili. Htio bih najprije progovoriti baš o tom načinu na koji se odvijala ta moja pastoralna suradnja s don Stipom.

Već u prvom susretu s vašim župnikom doživio sam izražaj velikog povjerenja vašeg župnika u mene i vjere u moju sposobnost da mogu kvalitetno obavljati povjereni mi rad na njivi Božjoj. Naime, povjerena mi je bliža i najbliža priprava vaših sinova i kćeri za sakrament Sv. krizme. Cijelu godinu, do samog dana podjele ovog sakramenta, držao sam župni vjeronauk prvom i drugom razredu srednje škole. Treba napomenuti da su don Stipi povjerene praktički dvije župe, Trogir i Plano, pa su tako i moji poslovi glede vjeronauka bili uduplani kao i njegovi glede drugih pastoralnih aktivnosti. Moj rad s vašom djecom odvijao se subotom od jutra do mraka, a ponekad sam imao prigodu raditi i s mlađim uzrastima kad bi to zahtijevala potreba. Subotom se odvijao i rad s meni posebno dragim ministrantima koji su svojom živahnošću i željom za igrom na svoj način svjedočili pripadnost Kristu i vašoj župnoj zajednici. S njima sam ostvario i izlet u Split na ministrantski susret na razini nadbiskupije na kojem su pokazali zavidnu razinu kulture i fer ponašanja, kako u molitvenom dijelu tako i u sportskom. O uspjesima na tom susretu bit će vjerojatno riječi na drugom mjestu. Nedjeljni dio mog rada sastojao se od prisustva na misi u Planom i na dvjema misama u Trogiru. U Planom, budući da nema potpuno organiziranog zbora, preuzimao sam ulogu kvazizborovođe te uz veliku pomoć sviračice Maje Ivković i ostalog, većinom ženskog dijela mladosti, trudio sam se nedjeljnu euharistiju učiniti što ugodnijom i bogatijom plodovima. Uz brigu o glazbenom dijelu liturgije nastojao sam da i svi ostali dijelovi budu dostojanstveni i uredni. U Trogiru su, hvala Bogu, oformljeni i zbor djece i odraslih pa je moja briga na misama u Trogiru bila samo oko vanjskih elemenata slavlja. Gledajući retrospektivno, jedna od mojih velikih želja bila bi da se pjevanje na misnom slavlju u Planom bitno popravi i u izvedbi i u pripravi. Vjerujem da će sljedeća godina i na tom planu donijeti poboljšanje. Koristim priliku da svesrdno zahvalim svim pobožnim ljudima obje naše župe koji su imaju osjećaj za svećenika i srdačno nas pozivali u svoje obitelji na nedjeljni objed koji nam je bio velika radost i priznanje. Smatram da bi njihov primjer trebao biti i drugima poticaj u nastojanju da župnik postane “domaći gost” što većem broju obitelji. Sve ovo dosad rečeno samo je kostur moga rada i doživljaja vaše sredine. Sad ću nastojat stavit i “malo mišića na ove kosti”, tj. pokušati reći kakav je bio moj ljudski doživljaj župe s kojom sam uspostavio prisni kontakt.

Trebam odmah reći da sam dolazeći na župu sa sobom donio već neko predznanje o župi, budući da sam osnovnu školu završio preko puta župne kuće, a i u njoj samoj sam bio čest gost kroz prijašnje vrijeme jer sam dobro poznavao bivšeg župnika don Vladu i kapelana don Jenka. Iznenadit se nisam mogao jer sam stvari poznavao dobro, u nekim segmentima bolje od don Stipe jer je i on bio nov. Tako smo se don Stipe i ja uputili na hodočašće da lovimo srca božanskom Riječi. A srca su mojih krizmanika i krizmanica bila dobra srca. Kad bih rekao da smo cijelo vrijeme radili odlučno, lagao bih. Radili smo i nevjerno i odlučno i ostao sam im dužan mnogo ljubavi. Neka isprika mi može biti to što je i meni ovo bila prva godina rada s krizmanicima, tako da sam ja bio “zelen” po iskustvu, a oni po godinama. Nastojao sam im uliti temeljne vrjednote kršćanstva na kojima su odgajani naši preci koji nisu zaboravljali ni čovjekoljublje, ni domoljublje, a ni bogoljublje. Naravno, bilo bi pretjerano reći da su tada zemljom “hodali samo sveci”, no zbog stalne latentne opasnosti odnarođenja kroz globalizaciju i ateizacije kroz materijalizaciju, smatrao sam svojom neodgodivom dužnošću upozoriti ih na vrjednote koje se tiču Isusa Krista, a koje su danas uzdrmane u temelju te je zadaća naših generacija da ih vratimo na mjesto koje im pripada i u vlastitim srcima, i u mentalnim sklopovima grupa i pojedinaca, a i u strukturi svijeta u kojem živimo. Smatram da su oni svoju zadaću ozbiljno shvatili i odradili, što zaključujem iz ankete koju sam proveo među njima te iz ispita koji je proveden na kraju pouke u kojem su pokazali dostatno prosječno znanje. Naravno, cilj naših susreta nije prvenstveno bio stjecanje znanja, koje je svakako bitno, nego prije svega razvijanje jednog ljudskog odnosa ravnopravnih sugovornika i njih međusobno i u odnosu sa mnom, tako da smijeha i šale nikad nije falilo. Smatrao sam, poučen vlastitim iskustvom, da je jedna od osnovnih želja mladog čovjeka želja da se izrazi i da pokaže bilo svoju različitost od drugih, bilo neslaganje s postojećim stanjem. Stoga sam nastojao omogućiti svakom krizmaniku vrijeme i priliku da kaže što misli i osjeća. No, ponekad najbolje namjere urode lošim plodovima. Sud o kvaliteti rada, kako moga tako i ostalih odgajatelja, a najviše njihovog rada na samima sebi donijet će neka buduća vremena. Treba spomenuti i velike poteškoće koje u radu sa svim uzrastima predstavlja nedostatak prostorija prikladnih za pojedine grupe. Trenutno imamo u župi Gospe od anđela samo polivalentnu crkvu, dok u Planom postoji vjeronaučna dvorana koja još nije dovršena te se ne može koristiti. Jako me je zabrinuo povelik broj niječnih odgovora na pitanje o potrebi nove crkve i pastoralnog centra koje sam dobio u već spomenutoj anketi. To je znak jednog jako negativnog obiteljskog naslijeđa kod jednog broja mladih ljudi. Njih sam upozorio usmeno, a sve odrasle upozoravam pismeno da postoji više nego dovoljno razloga za novu crkvu u ovoj župi. Neke sam od njih gore spomenuo, a meritorno će o njima progovoriti župnik. Apeliram na sve čitatelje ovog teksta da svesrdno pomognu župniku u opravdanim nastojanjima oko ostvarivanja prava na lokaciju i objekt koji ovoj zajednici po svim osnovama pripada. Također mi je jako žao što nisam mogao uspostaviti prisnije kontakte i konkretniji rad s odraslim članovima župe u čemu me je spriječila narav moje pomoći župniku i kratkoća vremena koje sam provodio među vama. Odrasli su oslonci župe, djeca i mladi su njena budućnost, stoga je rad s odraslima i rad odraslih najvažniji. Misao mi se širi i ide u daljinu i još bih vam puno toga želio reći, no zbog naravi ovog članka moram prestati.

Na početku sam spomenuo hodočašće i sve ono što ono danas znači. Motiv mog hodočašća na vašu župu bio je boljitak i rast u mudrosti i milosti svih njezinih članova i mene osobno. Koliko je moj rad doprinio tome sudac ste vi, don Stipe i dragi Bog. Za sve dobro Bogu hvala, a za sve loše kažem: “Bože i brate čovječe, oprosti!”. Uvijek ćete mi ostati u srcu draga uspomena, a na usnama nakit s kojim se mogu i trebam ponositi, ali nakit koji je svjestan da se svaki dan treba održavati.

Ivan Lovrić