Sretna sam! Lijepo zvuči, zar ne? Sigurno se pitate zašto…

Želim vam dočarati ono što nikad, za svega života neću zaboraviti.

Put u Lourdes… Putovanje k Majci…

Sjedim u maloj sobi. Svjetiljka osvjetljuje papir, a srce je nekako nemirno u silnoj želji da  svoju sreću podijelim sa svima vama. Pa, pođimo zajedno…

U ponoć 4. listopada 2009. krenuli smo na put u Lourdes. Stišćem krunicu i molitvenik, a pogledom prelazim cijeli autobus. Na licima radost, uzbuđenje. Noć mirna, san ne dolazi… U Rijeci nam se pridružio Slavo Mandurić, naš dragi vodič, koji je, zajedno s našim vozačima Mirom i Željkom, izvrsno obavio zadatak, na čemu im iskreno zahvaljujemo. Minuta za minutom, sat za satom… i eto svitanja. I sunce je najavilo radost predstojećeg dana. Dolazimo u Padovu, grad poznat po svetištima sv. Leopolda Mandića i sv. Antuna Padovanskog.

Ulazimo u svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića ozarenih lica, kao da smo udahnuli djelić svetosti tog iznimnog čovjeka. Hrvat po rođenju (rođen 12. svibnja 1866. u Herceg Novom) i Padovanac po posvojenju, 40-ak je godina bio ispovjednik; čovjek iznimne dobrote i razumijevanja prema onima koji bi skrušeno kleknuli pred njegove noge. Umro je 30. srpnja 1942. u Padovi, na glasu sa svoje svetosti. U maloj kapelici pokraj njegove sobe, u kojoj je cijeli život ispovijedao, slušali smo sv. misu.

Okrijepljeni sv. pričesti i blagoslovom, obišli smo cijelo svetište te, izmjenjujući dojmove, stigli do bazilike sv. Antuna Padovanskog. Bazilika građena u romaničko-gotičkom stilu – duga 115 m i u najvećem rasponu široka 55 m, s osam kupola i dva zvonika – zaista izgleda veličanstveno. Ulazeći u njenu unutrašnjost, kao da smo čuli glas koji progovara: „Sv. Ante, moli za nas!“ U tišini i s molitvom na usnama približavali smo se grobu sv. Antuna. Dotaknuvši njegov grob, osjetiš neizmjernu toplinu i sreću. U riznici su izložene sve svečeve moći: kalež, habit i sanduk u kojem je počivalo njegovo tijelo. Osvrćem se na odlasku da zadržim osjećaj i ljepotu…

Krećemo dalje…

Nakon marendice put nas je, uz stručno vođenje našeg Slave, preko Verone i Genove odveo do  Nice. U Nicu smo došli u večernjim satima; tu smo večerali i prenoćili. Dragi moji, da ste samo čuli naš „francuski“, kao npr. možè, možè… To nam je bila poštapalica koja je cijeli tjedan izazivala salve smijeha… Umor nismo osjećali, samo uzbuđenje. Ujutro smo doručkovali te krenuli prema Avignonu, gradu u kojem su pape boravile 70-ak godina. Vrijeme je bilo idealno, kao da se i ono radovalo našem putu. U autobusu smijeh, molitva, pjesma, tako da nismo ni osjetili da smo stigli u Avignon. Već smo iz autobusa imali što vidjeti: veliku građevinu iz 12 st., građenu u romansko-provansalskom stilu: Notre-Dame des Doms. Ime joj potječe iz latinskoga naziva domus episcopali, što znači „biskupska kuća“ ili „biskupski dom“. Na najvećem zvoniku pozlaćeni je Djevičin kip, težak 4,5 t. Postavljen je 1855. godine. Zato Avignonci s ponosom i srčanošću govore: „Marija, naša Gospa, prima vas u dom koji su njoj u čast sagradili naši pređi“. Ulazeći u unutrašnjost katedrale, osjeća se spokoj. Promatraju nas biste sedmorice papā: Klementa V., Ivana XXII., Benedikta XII., Klementa VI., Inocenta V., Urbana V. i Grgura XI., koji su 70-ak godina boravili ovdje služeći sv. misu. Tko je želio, mogao je tijekom sv. mise svoje molitve izreći naglas, pa smo svi zajedno zamolili našu Majku da izlije svoj blagoslov na nas, naše obitelji, župu i cijelu domovinu… Ostali smo nakratko razgledati katedralu. Silazeći glavnom lađom prema izlazu, mogli smo vidjeti četiri kapele od kojih svaka ima posvetu Djevici – poklon papā. Oduševio me biskupski tron (katedra) od bijelog mramora te kameni oltar iz 12. st. za kojim su avignonske pape služile sv. misu. Lijep doživljaj…

Vrativši se u autobus, sva su lica bila ozarena, nigdje ni traga umoru. Smijeh, radost, pokoja šala i pošli smo dalje. Iz autobusa smo zadivljeno promatrali nepregledne vinograde. Francuska vina… mmm..

Naš vodič Slavo pokušava nas animirati pričom o tunelima. Naime, taman smo bili ulazili u područje s tunelima te nam je u zadatak dao – da ih prebrojimo! Tko točno izbroji kroz koliko  tunela prođemo, dobiva nagradu! Papiri, kemijske, papirnate maramice i… igra može početi. Prošli smo kroz nekoliko njih, ali onda započne krunica. Molimo…

„Oče naš, koji jesi na nebesima…“, pa odjednom „evo još jednoga, jesi li ga zabilježila…“,

„…sveti se ime Tvoje…“, pa opet…

Molitva i smijeh odzvanjanju autobusom. Brojenju je došao kraj. Papiriće s rezultatima predali smo vodiču. Bilo je tu puno različitih brojeva, ali i jedan točan. Naš je Slave sve vrijedne brojače nagradio bocom francuskoga vina. Lijepo, lijepo… Oduševljenju nije bilo kraja.

Nastavljamo s Gospinom pjesmom. Dio puta gledali smo film o sv. Bernardici i Gospinim ukazanjima. Dan je polako predavao palicu noći kad smo se približili Lourdesu. Osvijetljeni gradić očaravao je posebnim sjajem. Iz srca je krenula Njezina pjesma…

Jutro u Lourdesu.

Oko mene smijeh i uzbuđenost svih župljana. Pošli smo prema svetištu, gdje smo pribivali internacionalnoj sv. misi i blagoslovu bolesnika. Približavajući se svetištu koje ostavlja bez daha, susretali smo rijeke bolesnika koji su sa svojim zdravstvenim osobljem i mnogobrojnim volonterima hrlili Majci u zagrljaj. To mi se nikad neće izbrisati iz sjećanja – mirna i ozarena lica ljudi, na licima osmijeh, a u rukama krunica. Tiho sam prozborila: „Usliši, Majko, njihove molbe, olakšaj patnje!“ Moleći se, stigoh do špilje.

Rijeke hodočasnika… mir, tišina… još i sad to ćutim… Krunica u ruci, dodir tople stijene, molitva na usnama. Dok ispisujuem ove retke, kao da ma nanovo zaogrnula ta toplina i snaga… U dnu špilje, s njezine lijeve strane, iz stijene izvire izvor. Pokriven je staklenim, prozirnim poklopcem i osvijetljen: to je izvor koji je potekao pod Bernardičinim rukama, a prema nalogu svete Djevice: „Dođite k izvoru, pijte i operite se!“ – to su riječi koje je Majka rekla Bernardici na devetom ukazanju od ukupno osamnaest njih; ti su trenuci bezvremenski, ispunjeni radošću i mirom…

Odmaknula sam se da špilju pogledam malo bolje. Stjenovita špilja, obrasla bršljanom, crna od plamena voštanica koje u njoj danonoćno gore. Voštanice stoje na velikom svijećnjaku kao simbolu hodočasničke odanosti.

S desna je kip Majke…

U središtu je špilje oltar gdje se svakodnevno slave svete mise na različitim jezicima, i to svakoga sata, počevši od 6 sati ujutro do 21.30. Ostadoh tako nekoliko trenutaka očarana, okrijepljena Gospinim blagoslovom. Zapalim svijeću za svoje najmilije želeći im prenijeti blagoslov…

Razgledavamo svetište. Golema kupola bazilike u visini je kripte kapelice koja je izgrađena na samoj stijeni špilje. Tri crkve što se nalaze jedna iznad druge dopunja još jedan impozantan  i vrlo jednostavan brod od betona – okrenut naopako. Velika bazilika sv. Pija X., koja se nalazi pod zemljom, površine je 1200 m². Kada je kišovito, tu se održavaju svete mise. Bazilika ima šest ulaza koji omogućuju ulaz i izlaz mnoštvu hodočasnika, posebno bolesnicima u kolicima. Mislima mi prohuji kako nas Majka sve poziva k sebi na ovo sveto tlo da se tu, baš tu, u njezinu krilu, sakupljamo svi, ljudi sa svih kontinenata; stapamo u zajednicu, klečimo pred njom, stavljamo ruke na križ i molimo krunicu.

Nakon ručka obišli smo stari dio grada u kojem smo se susreli s Bernardičinim djetinjstvom i životom. Posjet njezinoj župnoj crkvi, sigurna sam, svakoga je od nas vratio u djetinjstvo i u župu u kojoj je rođen. Ušavši u unutrašnjost crkve, krenula sam prema krsnom zdencu gdje je Bernardica krštena. Dotaknuvši ga, poklonila sam se i zamolila blagoslov za sve nas. U starom dijelu grada obišli smo samicu u kojoj je njezina šesteročlana obitelj živjela prije ukazanja te obiteljsku kuću koju im je poklonio biskup.

Lijepo je dotaknuti i doživjeti dio Bernardičina života…

Obitelj Soubirous živjela je u mlinu Bolyju kad je 7. siječnja 1844. godine rođena Bernardica, a 21. siječnja 1858. cijela se obitelj morala zbog ukazanja preseliti u samicu. Od 11. veljače, dana prvoga ukazanja,  do 16. srpnja 1858. god. kada je bilo posljednje ukazanje, Bernardica je imala 18 ukazanja. U sirotište je dospjela 15. srpnja 1860., a 1866. napušta sirotište kako bi ušla u novicijat zajednice sestara de Nevers. Zavjetovala se 30. listopada 1867. godine  i u zajednici ostaje 12 godina. Bolovala je od astme, a od čestih napadaja te bolesti umire 16. travnja 1879.  Imala je 35 godina.

Bernardica, ta blažena djevojka koja je uz svoju obitelj dokazala da ljubav i vjera pobjeđuju sve nedaće…

Došla je i večer u Lourdes… tiha jesenja noć. Procesija sa svijećama. Rijeke hodočasnika hrlile su svojoj Majci. Čekamo otkucaje sata sa zvonika. Zaglušujuća tišina. Dolinom je odzvonilo „Ave Maria“.

Dok ovo pišem, osjećam one iste drhtaje koje sam osjetila u trenutku početka procesije. Odjednom je prohujao lagan povjetarac… Topao… Podignula sam glavu i vidjela krošnju stabla u njihanju. Pa mir… Na licu sam osjetila dvije-tri kapi kiše… Opet mir… Pogledala sam oko sebe i vidjela isto tako iznenađena lica svojih župljana. Kao da nas je u tim trenucima Majka sve dotaknula. Veličanstvena procesija s Gospinim kipom krenula je. Molila se krunica i pjevala „Ave Maria“ na svim jezicima svijeta.

Osvanulo je i drugo jutro u Lourdesu. Prohladno je i kišovito. Toga jutra slušali smo sv. misu u špilji zajedno s hodočasnicima iz Kaštel Staroga. Lijepo je bilo biti u blizini naše Majke i slaviti je na našem hrvatskom jeziku. Pjesma se vinula tebi, Majko, za sve nas.

Nakon doručka otišli smo u cjelodnevni izlet u Španjolsku. Obišli smo svetišta San Sebastian, Saint Jean de Luz i Biarritz. Lijepo je bilo dotaknuti ocean, a smijeh i razigranost odjekivali su pješčanom plažom. Ostatak dana pratila nas je jaka kiša i nevrijeme, pa smo bili razočarani što Španjolsku nismo upoznali u ljepšem svjetlu.

Petak u Lourdesu…

Jutro sam provela u osobnoj molitvi u kripti bazilike. Prije molitve kupila sam jednu bijelu ružu s nakanom da je darujem Majci. Odlučila sam je ostaviti ujutro prije polaska. Šetajući ulicama, imala sam osjećaj da sam tu cijelu vječnost. Sva lica oko mene zračila su srećom i mirom. Zaista, osjećaj sveta mjesta!

U popodnevnim satima spremali smo se na pobožnost križnoga puta. Lijevo od svetišta, na vrhu brda Espeluguesa, sagrađen je križni put koji je inauguriran 14. rujna 1912. godine.

Četrnaest postaja križnoga puta djelo je kipara Raffla. Sastoji se od većih grupa statua visokih 2 m. S molitvom i pjesmom na usnama prošli smo svih četrnaest postaja te krenuli prema svetištu. Zapalili smo svijeću i zatražili od Majke blagoslov za cijelu našu župnu zajednicu Gospe od Anđela.

Večer u Lourdesu donijela je još uzbuđenja kad smo saznali da će naš zbor, zajedno s našim župnikom, imati tu čast da na večernjoj procesiji sa svijećama moli i pjeva na hrvatskom jeziku. Kakvo veselje!

U Bazilici ružarija uvježbavali smo Gospinu pjesmu „Sred te se pećine“. Oko nas drugi zborovi i voditelj koji nas je uvježbavao do početka procesije. Kad ovo pročitate, molim vas, zastanite na trenutak. Voditelj nije bio oduševljen pjevanjem triju zborova te je tražio da sve ponovno otpjevaju. Mi se nekako uznemirili. Hvatamo intonaciju… Došao je red i na nas. Glasno, od srca, potekla je naša pjesma. Da ste samo vidjeli oduševljenje na licu voditelja. To oduševljenje kao da je govorilo: „Tako mali, a tako moćni!“ A mi – tako ponosni!

Procesija je krenula točno u 21 h. Veliku čast dobila je naša Danka izmoliti tri Zdravomarije za sve nas: naše obitelji, djecu, mlade… za našu domovinu. Dolinom svetišta odjekivalo je „Majko naša“ u molitvi i pjesmi. Na kraju, s pjesmom na usnama, krenuh prema špilji da Te još jednom dotaknem, osjetim… Velika si!!!

Koliko molbi, a Ti sve blažiš i držiš u svom zagrljaju!

Jutro rastanka… Rano ujutro slušali smo sv. misu. Sjećate se moje bijele ruže, dara Majci… Zaboravila sam je. Ostala je u hotelskoj sobi. Pomalo tužna, tijekom sv. mise osjetila sam toplinu, kao da tu ružu Majka daruje meni. Oproštaj nije bio nimalo tužan jer krećemo kući radosni, ispunjeni mirom, obogaćeni vjerom i nadom, te zaogrnuti Majčinim plaštem milosti i dobrote.

 

Za Tebe, Majko, koja si naše svjetlo

U obnovi i pronalaženju vjere.

Mnogim bolesnima ohrabrenje

I nada u ozdravljenje.

Za tužna srca utjeha…

Velika, milostiva, blaga…

Zato Ti od srca hvala!

 

Iz Lourdesa smo krenuli s molitvom i pjesmom na usnama. Uzbuđenju još nije bilo kraja. Put nas je vodio prema Carcassonni, najočuvanijem srednjovjekovnom gradu u Europi. Iz daljine se mogao vidjeti njegov čuveni dvorac. Šetnja tim ulicama poseban je doživljaj. Kao da će u tili čas projuriti kakav vitez na svom konju. Ćutila sam se kao u bajci… Ostavivši vitezove, put smo nastavili prema Nici, gdje smo i prenoćili. Rano ujutro nakon doručka kratko smo razgledali Nicu te nastavili preko kneževine Monaca (Monte Carlo). Put nas vodi k našoj domovini. Nastavlja se veselje, smijeh, pjesma.

A onda, odjednom, glasan povik: „Evo nas na granici!“  Na samom ulazu u Hrvatsku kratko smo se zaustavili na jednom odmorištu da malo protegnemo noge. S pričom, pokojom šalom, krenuli smo prema Trsatu gdje smo u 18 h trebali imati sv. misu. Nismo bili prošli ni nekoliko kilometara kad se najednom začulo: „Pa, nema mi muža!“ Svi smo se nasmijali misleći da je šala. „Ali nije šala!“ viče žena. „Stvarno mi nema muža!“ Nastala je mala panika te smo odmah stali na sljedećem odmorištu. Sva sreća da postoje mobiteli, pa je za nekoliko minuta stigao izgubljeni muž, koji je promrmljao: „Da sad imam prsten, vratio bih ti ga!“

Cijeli je autobus oduševljeno zapljeskao. Među supružnicima malo ljutnje, pokoja riječ, i na kraju poljubac izmirenja. U tim trenucima oprostili smo se od našeg vodiča Slave te smo mu skromnim darkom zahvalili na lijepom druženju. Pjesma se nastavila do Trsata gdje smo stigli oko 17 h. Žurno smo prošetali zelenom oazom mira te se uputili u crkvu moleći krunicu zahvale Majci. Nakon sv. mise, okrijepljeni sv. pričesti i blagoslovom, nakratko smo razgledali riznicu te pogledali film o svetištu Majke Trsatske. Na kraju smo zapalili svijeću zatraživši od Majke blagoslov na daljnjem putu. Noć ista kao kad smo krenuli.

Mirna, tiha…

U autobusu veselje i radost, pa mi se činilo kao da svijetlimo poput zvijezde s neba u tamnoj noći. Približavali smo se našem Trogiru – počelo je malo komešanje. U tom sam trenutku tiho, sasvim tiho počela pjevati: „Zdravo, Djevo“. Na trenutak je nastala tišina, a onda je pjesma prihvaćena i Majci sa zahvalnošću otpjevana.

Dragi moji župljani, nadam se da sam ulila u vaša srca dio onoga što smo doživjeli u Lourdesu. Sretna sam što doživljeno mogu podijeliti s vama i ovom prilikom iskreno zahvaljujem našem župniku don Stipanu, koji nam je to omogućio. Sve izrečene molitve, molbe, pjesme stavljam pod plašt Majke, da zaogrne i zaštiti vas, vaše obitelji, djecu i mlade, našu župu Gospe od Anđela i cijelu nam domovinu.

Blagoslov Majke neka je uvijek nad vama!