Zaista je neopisiv osjećaj vidjeti 44 ozarena lica kako, vidno ushićeni i radosni, iščekuju početak svoga velikoga dana – prve svete pričesti.

Njihova glavna tema posljednjih nekoliko tjedana bila je upravo ta mala, bijela hostija, njihove recitacije i vjeronauk. Istinski su se radovali te s laganom tremom iščekivali dan kad će prvi put primiti Isusa. Prepuni obveza prema školi i vjeronauku, očekivali smo umor i zasićenje, ali kako se bližio taj dan, oni su bili sve veseliji i puni energije.

I, napokon, stigao je 22. svibnja. Okupili smo se svi zajedno u crkvi sv. Marte u Planom kako bismo proslavili taj veliki i svečani događaj.

„Sva moja radost Ti si, Gospode…“ stihovi su to koji su najavili ulazak naših malih anđela. Sve je odisalo bjelinom, ne samo njihovih haljina i svijeća, u zraku se osjećala radost i čistoća njihovih srca.

Na samom početku svete mise sve nazočne vjernike, u ime roditelja, pozdravila je gđa Eva Tomić, ističući koliko je važna uloga nas roditelja jer, uz Isusa koji je njihov Put, Istina i Život, mi smo ti koji moramo uvijek biti njihov oslonac.

Misno slavlje predvodio je don Josip Dukić koji je, uz pomoć don Stipana uz kojeg su naša djeca naporno vježbala, učinio da ova pričest bude veličanstvena. Ne smijemo zaboraviti ni zbor bez čije pjesme ovaj događaj ne bi bio potpun.

Bez obzira na to s kolikom smo pozornošću slušali evanđelje, nismo mogli ne čuti toliko puta spominjane riječi Kristove: „Neka se ne uznemiruje srce vaše.“ Čitava Božja riječ svodila se na to da djeca vjeruju i primaju Isusa bez straha iako ga neće ni vidjeti ni čuti, ali će ga osjetiti u svojim srcima.

Uslijedilo je paljenje svijeća kojima su prvopričesnici obnovili svoje krsne zavjete koje su na krštenju, u njihovo ime, dali roditelji i kumovi. Nakon potvrde vjere prvopričesnici su iznijeli svoje molitve i prinijeli svoje darove na oltar. Uz brojne predivne recitacije nemoguće je izostaviti očekivane suze radosnice uz pjesme „Hvala, mama“ i „Majko, upali svijeću“.

Bilo je prekrasno vidjeti njihovo zajedništvo i činjenicu da su svi imali svoju ulogu tijekom mise od kojih nijedna nije bila manje važna, bilo da je to pjevanje, recitiranje, Molitva vjernika, prinos darova ili ministriranje. Vrhunac svete mise, ono što smo svi čekali, primanje je Tijela Kristova. U tišini i molitvi, bez pjesme, pratili smo kako naši prvopričesnici primaju Isusa. Nije ni bila potrebna pjesma, bilo je dovoljno 44 puta čuti njihov tihi „Amen“.

Nakon zahvale Isusu što je ušao u njihova srca slijedio je blagoslov prvopričesnika te poziv svim vjernicima da se počaste kolačima koje su im prvopričesnici donijeli. Iako se tijekom mise osjetila uznemirenost, nakon svete pričesti uslijedilo je olakšanje i mirnoća.

Možemo se uistinu ponositi svojom djecom jer su već sada pokazali da su dovoljno zreli i pametni da mogu slijediti put Isusa Krista jer On je taj koji nas vodi u život vječni.

Jolanda Bilokapić