Premda vjeroučitelji, odgojitelji i roditelji podučavaju djecu katekizmu i važnosti sakramenta, ona, vjerojatno od velikog uzbuđenja, toga dana nisu u potpunosti svjesna veličine dara kojeg primaju. To je bilo vidljivo i ove godine za Prvu pričest u našoj župi, kada su dječaci i djevojčice promijenili uobičajeni nedjeljni dolazak na misu te  dresove, trenirke i majice s natpisima zamijenili bijelim haljinama, uglađenim odijelima, šljokicama i kravaticama.

 Stajali su mirno i skrušeno, moglo bi se reći, pomalo ukočeno, jer bile su prisutne očite doze nervoze. Znam, zapravo, kako su se osjećali. Tako sam se i ja prije četiri godine osjećao u nama susjednoj župi: krulilo mi je od gladi u trbuhu i vrtjelo u glavi od ushićenja.  Taj osjećaj brzo mi je vratio sjećanje na dan mog prvog primanja posvećene hostije. Na um su mi padale svakakve hvale, kao: Hvala ti Bože što me ne vode na frizure, što mi ne traže odijelo, što ne zure sada svi u mene, ali i po koje sjetno pitanje – zašto baka nije opet zatrpala kuhinju kolačima, kakve ću sve darove dobiti i koje ću rođake ponovno vidjeti. Ne mislim da su ovogodišnji prvopričesnici bili opušteniji od generacija prije, ali sam siguran da će iz godine u godinu sazrijevati i biti, kao i ja,  sve bliže značaju tog velikog dana.  Kao što sam siguran da crkva Sv. Marte nije bila ukrašena samo bijelim ružama, nego su posebna mjesta u klupama zauzeli, dan prije ispovijeđeni, prvopričesnici čistih bijelih srdaca. Razlog uzbuđenju i ushićenju uvidio sam tek ove godine, promatrajući kako je  u velikom iščekivanju 46 prvopričesnika i prvopričesnica dočekalo 18. svibnja. Taj datum će ostati kao podsjetnik na njihov prvi susret s Kristom. Vjerojatno su se i drugi, osim mene, nostalgično sjećali svoje prve pričesti u crkvi ispunjenom ozarenim roditeljima, ponosnim djedovima i bakama, nestašnom braćom i sestrama, a i pokojim usnulim rođakom, zajedno s mnogim našim župljanima slaveći ovaj događaj. Događaj poslije kojeg postaje bogatiji život svakog kršćanina. Naime, oni su i do sada dolazili na svetu misu, ali tek od sada mogu u potpunosti sudjelovati u euharistiji i primati na svakoj misi Tijelo Kristovo.

Da ne zaboravim, to bi me moglo stajati maestro, ne mislim kartice, nego funkcije, za dobru atmosferu, kao i svake godine,  pobrinuo se dječji zbor Anđeli, a slavlje su još svečanijim učinile dobro pripremljene recitacije i pjesmice malih prvopričesnika. I po običaju, jedna brižna majka upalila je svijeću kao putokaz i svjetlo na kršćanskom putu novih primatelja hostije. Sjećam se, na mojoj Prvoj pričesti nitko nije palio svijeću, vjerojatno iz nekih sigurnosnih razloga, iako smo ih držali u rukama. Katkad se našalimo da su zbog toga neki od nas, odmah nakon pričesti,  posrnuli u mraku pa više ne dolaze redovito na misu i vjeronauk. Nadam se da se to neće dogoditi ovogodišnjim prvopričesnicima i da će, iako ugašena, prvopričesna svijeća uvijek gorjeti u njihovim srcima.